Tokarenje je proces obrade u kojem alat za rezanje skida materijal s rotirajućeg izratka; to je oblik obrade tokarilom. Proces se oslanja na koordinaciju između rotacije obratka i linearnog ili krivocrtnog kretanja alata za rezanje. Zamjenom alata kao što su svrdla, svrdla za bušenje ili razvrtala, također se mogu izvoditi operacije poput bušenja i bušenja. Tokarenje je prikladno za proizvodnju dijelova kao što su osovine, diskovi i rukavci, a može i za obradu obrtnih površina-uključujući unutarnje i vanjske cilindrične površine, čeone površine, stožaste površine i navoje. Na temelju preciznosti obrade, postupak se kategorizira u grubo tokarenje (IT11 stupanj) i završno tokarenje (IT10–IT7 stupanj); specijalizirane tehnike uključuju zrcalno tokarenje, kojim se postižu vrijednosti hrapavosti površine od Ra 0,04–0,01 μm, i dekorativno tokarenje, kojim se stvaraju ornamentalni uzorci. Ključne prednosti procesa uključuju visoku točnost položaja, stabilnu akciju rezanja, prikladnost za završnu obradu obojenih metala i jednostavnu geometriju alata.
Evolucija tokarilice započela je s drevnom opremom-na ljudski pogon. Godine 1797. britanski inženjer Henry Maudslay postavio je temelje za moderni tokarski stroj izumivši kolica alata pokretana vodećim-vijkom-, dok je 1845. američki izumitelj Stephen Fitch razvio revolverski tokarski stroj, poboljšavajući mogućnosti automatizacije. Elektromotorni pogoni postali su široko rasprostranjeni početkom 20. stoljeća, nakon čega je uslijedio uspon-programski upravljane tehnologije 1950-ih i brzi razvoj CNC (Computer Numerical Control) tokarilica 1970-ih, što je sve dovelo do stalnih poboljšanja u preciznosti i učinkovitosti obrade.
